Daleko od strogog centra, skoro na periferiji, nalazi se na prvi pogled veoma dobro očuvana samostanska i župna crkva svetog Antuna Padovanskog. Pripada franjevcima provincije Bosna Srebrena. Stiješnjena niskim stambenim zgradama na maloj parceli, zatvorena u sebe iza visoke ograde, kao da ne pripada mjestu na kojem je. Beograd je i inače poznat po svojoj razbarušenosti – po neobičnim, vrlo često ad hoc urbanističkim rješenjima – tako da ni lokacija tako arhitektonski važnog objekta ne treba čuditi, jer sve je bio splet okolnosti. Franjevci se na ovim prostorima spominju još u 15. stoljeću. Na poziv beogradsko-smederevskog nadbiskupa Rafaela Rodića, u Beograd su ponovo došli 1926. i kupili zemljište između Bregalničke i Pop Stojanove ulice. Tamo su sagradili samostan, a potom i crkvu.
Pred kraj prošlog stoljeća, 1986., bečki arhitekt Boris Podrecca velikom je reprezentativnom retrospektivnom izložbom u pariškom Beaubourgu predstavio svijetu slovenskog arhitekta Jožu Plečnika. Otkrio im je fascinantnu produkciju arhitekta koji se ne može svrstati ni u jedan pravac, a čije djelo ne zaostaje za velikim imenima europske arhitekture tog doba. Izložba je potom u nešto smanjenom obimu preseljena u Ljubljanu, na Gospodarsko razstavišče. Bila je to prilika da se i jugoslavenska publika, posebno ona iz drugih republika, upozna s dometima arhitekta o kojem se do tada znalo najviše u Sloveniji i u Hrvatskoj i to uglavnom u uskim stručnim krugovima arhitekata i povjesničara umjetnosti.
Tada je svijet s one strane željezne zavjese otkrivao i češku arhitektonsku modernu, kao i umjetnost zemalja socijalizma. Tih su se godina slagale političke, socijalne i društvene prilike za dramatične promjene koje su se ubrzo i dogodile.
Poslije pariške izložbe, svijet je poželio znati više o arhitektu koji je tolike godine ostao skriven negdje na političkom istoku Europe. Ubrzo su Plečnikovi radovi publicirani u svim važnijim svjetskim stručnim časopisima. Postao je slavan i izvan granica zemlje u kojoj je živio i stvarao, a Slovenija je dobila arhitekta po kojem će je prepoznavati.
Jože Plečnik (1872. – 1957.) stvarao je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada su na svjetsku arhitektonsku scenu stupali mladi lavovi moderne, novog revolucionarnog pravca u arhitekturi: Le Corbusier, Mies van der Rohe, Walter Gropius, Alvar Aalto... Uveli su funkcionalizam u arhitekturu, planirali gradove i projektirali kuće po mjeri čovjeka, koristili prednosti novih građevinskih tehnologija. Te osunčane zgrade velikih prozora i jednostavnih linija bile su potpuna suprotnost dotadašnjoj klasicističkoj arhitekturi.
Plečnik je ostao nedodirnut idejama moderne, kod njega ništa nije obično ni uobičajeno. U sakralnim objektima često koristi svjetovne elemente, a poslovne, stambene i reprezentativne zgrade odišu religioznošću. Do te je mjere definirao fizionomiju grada da se govori o Plečnikovoj Ljubljani.
Plečnik je narudžbu za crkvu sv. Antuna dobio dvadesetih godina prošlog stoljeća od tadašnjeg župnika Grgića, a na prijedlog znamenitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Građena dugo i mukotrpno, od 1929. do 1932. godine, blagoslovljena je 8. prosinca 1933.
Kao i uvijek, Plečnik je sam radio projekte za interijer, kao i za svu opremu. Kažu da se nije slučajno odlučio za rotondu. Beograd je za njega bio orijent, pa je s orijentom i pravoslavljem povezana ideja crkve kružne osnove.
U vrijeme kada je građena, zvonik od opeke smatran je rizičnim pothvatom. Iako je opeku već bio koristio u Pragu i Ljubljani, zvonik od opeke izgrađen je tek poslije Plečnikove smrti, 1962., zahvaljujući njegovom učeniku, arhitektu Janezu Valentinčiču. Kvaliteta izgradnje izvanredna je i za današnje pojmove. Zvonik je visok 52 m, a crkva 25 m. Toranj je blago nagnut, sada već skoro 50 cm, pa su usporedbe s onim u Pisi česte, kao i rasprave koliko je ovolika nakrivljenost opasna.
Unutrašnjost crkve sasvim je u duhu onoga što je Plečnik radio i u drugim sakralnim objektima, iako su radovi u interijeru više puta bili prekidani i završeni poslije njegove smrti. Crkvenu opremu izveo je slovenski kipar Božo Pengov, zajedno s iskusnim kamenorescima, stolarima i kovačima.
S obje strane centralne osi rotonde su po tri niše u koje su smješteni bočni oltari, ispovjedaonice i kapelica. Iznad prizemlja su dvije galerije. Na prvoj su propovjedaonica i orgulje. Iznad šupljine glavnog oltara je povijena betonska greda nad kojom je veliko raspelo.
Unutrašnjost crkve nema puno svjetlosti. Do zagasitih zidnih opeka, tamnog mramornog poda i drvenog krovišta dopire dnevna svjetlost preko vijenca prozora.
Glavni oltar je od crnog mramora, mjestimično prošaranog bijelim prugama. Postavljen je u dva dominantna pravca: vodoravni naglašava stube i oltarski stol, a vertikalni svetohranište u više nivoa. Skulptura svetog Antuna, smještena na zidu iznad glavnog oltara, djelo je kipara Ivana Meštrovića. Izrađena je od bronce i visoka 2,75 m, a postavljena je 1955. godine. Kip Srca Isusova smješten na bočnom oltaru izradio je po Plečnikovom nacrtu Božo Pengov. U Gospin oltar postavljen je Marijin kip koji je po Plečnikovim nacrtima realizirao također Pengov. Kip je postavljen tako da je u gotovo istoj ravnini s promatračem. Gospa je neobična po svom istočnjačkom liku kao i po obradi ikonografskih elemenata.
Kada su 1929. počinjali radovi na izgradnji crkve svetog Antuna, na drugom kraju grada, na Neimaru upravo je bila završena prva modernistička kuća. Projektirao ju je za sebe i svoju obitelj tada mladi beogradski arhitekt Milan Zloković. Odmah nakon što je završena, on ju je i fotografirao. Jake dijagonale, oštre sjenke, prirodno osvjetljenje, ravne linije… Atmosfera jako podsjeća na fotografije snimljene tih godina na čuvenoj školi Bauhaus. Iste godine u strogom centru Beograda Hugo Erlich projektira Jugoslavensku udruženu banku. Te godine počeo je s radom i Radio Beograd, grad je imao oko 240 000 stanovnika, modernizirao se i razvijao velikom brzinom.
Crkva sv. Antuna nije na popisu najvažnijih realizacija Jože Plečnika i nije prikazana na izložbi u Beaubourgu, no Petar Krečić, nekadašnji direktor ljubljanskog Muzeja arhitekture, smatra da je beogradska crkva svetog Antuna Padovanskog uz crkvu Svetog Duha u Beču, crkvu Uznesenja Gospodnjeg u Bogojini (Slovenija), svetog Franje u Ljubljani i Presvetog Srca Isusovog u Pragu, u grupi njegovih najoriginalnijih sakralnih monumentalnih koncepata.
Crkva svetog Antuna Padovanskog, izvan glavnih gradskih tokova, u neuglednom i danas razrušenom stambenom okruženju, privlači pažnju svojim neobičnim izgledom. Ima neke smirenosti i tajanstvenosti, koliko i snage i monumentalnosti u portalima i stupovima na glavnom ulazu. Nagovještaj je to sasvim drugačijeg svijeta, svega onog što se od sakralnog objekta i očekuje. Plečnikova crkva svetog Antuna je između dva svjetska rata bila čudo na kraju grada. Danas je živa crkva, spomenik kulture koji dominira jednom od silueta šireg gradskog centra.