Daleko od strogog centra, skoro na periferiji, nalazi se na prvi pogled veoma dobro očuvana samostanska i župna crkva svetog Antuna Padovanskog. Pripada franjevcima provincije Bosna Srebrena. Stiješnjena niskim stambenim zgradama na maloj parceli, zatvorena u sebe iza visoke ograde, kao da ne pripada mjestu na kojem je. Beograd je i inače poznat po svojoj razbarušenosti – po neobičnim, vrlo često ad hoc urbanističkim rješenjima – tako da ni lokacija tako arhitektonski važnog objekta ne treba čuditi, jer sve je bio splet okolnosti. Franjevci se na ovim prostorima spominju još u 15. stoljeću. Na poziv beogradsko-smederevskog nadbiskupa Rafaela Rodića, u Beograd su ponovo došli 1926. i kupili zemljište između Bregalničke i Pop Stojanove ulice. Tamo su sagradili samostan, a potom i crkvu.
Pred kraj prošlog stoljeća, 1986., bečki arhitekt Boris Podrecca velikom je reprezentativnom retrospektivnom izložbom u pariškom Beaubourgu predstavio svijetu slovenskog arhitekta Jožu Plečnika. Otkrio im je fascinantnu produkciju arhitekta koji se ne može svrstati ni u jedan pravac, a čije djelo ne zaostaje za velikim imenima europske arhitekture tog doba. Izložba je potom u nešto smanjenom obimu preseljena u Ljubljanu, na Gospodarsko razstavišče. Bila je to prilika da se i jugoslavenska publika, posebno ona iz drugih republika, upozna s dometima arhitekta o kojem se do tada znalo najviše u Sloveniji i u Hrvatskoj i to uglavnom u uskim stručnim krugovima arhitekata i povjesničara umjetnosti.
Tada je svijet s one strane željezne zavjese otkrivao i češku arhitektonsku modernu, kao i umjetnost zemalja socijalizma. Tih su se godina slagale političke, socijalne i društvene prilike za dramatične promjene koje su se ubrzo i dogodile.
![](/files/g/1-3147/37.jpg)
Poslije pariške izložbe, svijet je poželio znati više o arhitektu koji je tolike godine ostao skriven negdje na političkom istoku Europe. Ubrzo su Plečnikovi radovi publicirani u svim važnijim svjetskim stručnim časopisima. Postao je slavan i izvan granica zemlje u kojoj je živio i stvarao, a Slovenija je dobila arhitekta po kojem će je prepoznavati.
Jože Plečnik (1872. – 1957.) stvarao je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada su na svjetsku arhitektonsku scenu stupali mladi lavovi moderne, novog revolucionarnog pravca u arhitekturi: Le Corbusier, Mies van der Rohe, Walter Gropius, Alvar Aalto... Uveli su funkcionalizam u arhitekturu, planirali gradove i projektirali kuće po mjeri čovjeka, koristili prednosti novih građevinskih tehnologija. Te osunčane zgrade velikih prozora i jednostavnih linija bile su potpuna suprotnost dotadašnjoj klasicističkoj arhitekturi.
Plečnik je ostao nedodirnut idejama moderne, kod njega ništa nije obično ni uobičajeno. U sakralnim objektima često koristi svjetovne elemente, a poslovne, stambene i reprezentativne zgrade odišu religioznošću. Do te je mjere definirao fizionomiju grada da se govori o Plečnikovoj Ljubljani.
Plečnik je narudžbu za crkvu sv. Antuna dobio dvadesetih godina prošlog stoljeća od tadašnjeg župnika Grgića, a na prijedlog znamenitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Građena dugo i mukotrpno, od 1929. do 1932. godine, blagoslovljena je 8. prosinca 1933.
Kao i uvijek, Plečnik je sam radio projekte za interijer, kao i za svu opremu. Kažu da se nije slučajno odlučio za rotondu. Beograd je za njega bio orijent, pa je s orijentom i pravoslavljem povezana ideja crkve kružne osnove.
U vrijeme kada je građena, zvonik od opeke smatran je rizičnim pothvatom. Iako je opeku već bio koristio u Pragu i Ljubljani, zvonik od opeke izgrađen je tek poslije Plečnikove smrti, 1962., zahvaljujući njegovom učeniku, arhitektu Janezu Valentinčiču. Kvaliteta izgradnje izvanredna je i za današnje pojmove. Zvonik je visok 52 m, a crkva 25 m. Toranj je blago nagnut, sada već skoro 50 cm, pa su usporedbe s onim u Pisi česte, kao i rasprave koliko je ovolika nakrivljenost opasna.
Unutrašnjost crkve sasvim je u duhu onoga što je Plečnik radio i u drugim sakralnim objektima, iako su radovi u interijeru više puta bili prekidani i završeni poslije njegove smrti. Crkvenu opremu izveo je slovenski kipar Božo Pengov, zajedno s iskusnim kamenorescima, stolarima i kovačima.
S obje strane centralne osi rotonde su po tri niše u koje su smješteni bočni oltari, ispovjedaonice i kapelica. Iznad prizemlja su dvije galerije. Na prvoj su propovjedaonica i orgulje. Iznad šupljine glavnog oltara je povijena betonska greda nad kojom je veliko raspelo.
Unutrašnjost crkve nema puno svjetlosti. Do zagasitih zidnih opeka, tamnog mramornog poda i drvenog krovišta dopire dnevna svjetlost preko vijenca prozora.
Glavni oltar je od crnog mramora, mjestimično prošaranog bijelim prugama. Postavljen je u dva dominantna pravca: vodoravni naglašava stube i oltarski stol, a vertikalni svetohranište u više nivoa. Skulptura svetog Antuna, smještena na zidu iznad glavnog oltara, djelo je kipara Ivana Meštrovića. Izrađena je od bronce i visoka 2,75 m, a postavljena je 1955. godine. Kip Srca Isusova smješten na bočnom oltaru izradio je po Plečnikovom nacrtu Božo Pengov. U Gospin oltar postavljen je Marijin kip koji je po Plečnikovim nacrtima realizirao također Pengov. Kip je postavljen tako da je u gotovo istoj ravnini s promatračem. Gospa je neobična po svom istočnjačkom liku kao i po obradi ikonografskih elemenata.
![](/files/g/1-3147/20.jpg)
Kada su 1929. počinjali radovi na izgradnji crkve svetog Antuna, na drugom kraju grada, na Neimaru upravo je bila završena prva modernistička kuća. Projektirao ju je za sebe i svoju obitelj tada mladi beogradski arhitekt Milan Zloković. Odmah nakon što je završena, on ju je i fotografirao. Jake dijagonale, oštre sjenke, prirodno osvjetljenje, ravne linije… Atmosfera jako podsjeća na fotografije snimljene tih godina na čuvenoj školi Bauhaus. Iste godine u strogom centru Beograda Hugo Erlich projektira Jugoslavensku udruženu banku. Te godine počeo je s radom i Radio Beograd, grad je imao oko 240 000 stanovnika, modernizirao se i razvijao velikom brzinom.
Crkva sv. Antuna nije na popisu najvažnijih realizacija Jože Plečnika i nije prikazana na izložbi u Beaubourgu, no Petar Krečić, nekadašnji direktor ljubljanskog Muzeja arhitekture, smatra da je beogradska crkva svetog Antuna Padovanskog uz crkvu Svetog Duha u Beču, crkvu Uznesenja Gospodnjeg u Bogojini (Slovenija), svetog Franje u Ljubljani i Presvetog Srca Isusovog u Pragu, u grupi njegovih najoriginalnijih sakralnih monumentalnih koncepata.
Crkva svetog Antuna Padovanskog, izvan glavnih gradskih tokova, u neuglednom i danas razrušenom stambenom okruženju, privlači pažnju svojim neobičnim izgledom. Ima neke smirenosti i tajanstvenosti, koliko i snage i monumentalnosti u portalima i stupovima na glavnom ulazu. Nagovještaj je to sasvim drugačijeg svijeta, svega onog što se od sakralnog objekta i očekuje. Plečnikova crkva svetog Antuna je između dva svjetska rata bila čudo na kraju grada. Danas je živa crkva, spomenik kulture koji dominira jednom od silueta šireg gradskog centra.